Mi smo, kažu, društvo staraca. Staraca koji, znate i sami, vole doktore, ordinacije i bijele kute. Ipak, dođete li u neku čekaonicu podjednak je broj starijih i mlađih. Mlađih, nezaposlenih ljudi. |
U inbox mi je stigao mail 'Tokyo već od 5007 kuna'. Nezaposlena u meni odmah se budi i pita – tko to danas ima novac za kartu, smještaj, hranu i poneku atrakciju. Svakodnevno gledam prolaznike koji tijekom radnoga vremena šetaju bez posebna plana. U velikim prehrambenim trgovinama naučila sam prepoznavati zaposlena od nezaposlenih lica. U poslovnice banki dolaze ljudi koji raskidaju štednje da bi preživjeli idući mjesec, sretni što imaju još nešto raskinuti. Zlato, umjetnine, nekretnine... svi nešto prodaju. Prijatelju donosim bocu rakije od rogača i litru domaćega crnog vina, on mi zauzvrat nudi domaću slaninu iz Aljmaša. Rođendanske i ostale darove više ne kupujemo. Reciklirani darovi i rukotvorine nikada nisu bili popularniji. Minusi, računi, napetost, tjeskoba, strah. Sve veći strah. Da sam deset godina mlađa, možda bi kupila tu vražju kartu. Možda bi bila i jeftinija, ako bi otkazala povratak... Nikada me nisu posebno oduševljavale azijske zemlje, ali u posljednje je vrijeme oduševljenje luksuz koji si ionako rijetko mogu priuštiti. |
Nezaposlenost katkad ima i onih manje loših strana. Primjerice, imate vremena pozabaviti se onime što ste oduvijek željeli, ali nikada niste imali dovoljno vremena. I tako sam ja napisala kratku priču. Prvu. Za nagradni natječaj. I osvojila sam nagradu jer, prema ocijeni žirija, priča je bila među prvih 10. Osma, da budemo precizni. Pa ako vam se hoće vi sada čitajte, a ja se idem trackati Lushevim proizvodima koje sam, uz knjigu „Pisanje kratkih priča“, dobila kao nagradu. |
|
Sjećate li se Dear Johna? Američka serija s kraja osamdesetih i u nas je nailazila na solidan prijem. Dragog Johna žena je ostavila putem pisma i kroz četiri sezone, koliko je serija trajala, on je utjehu i snagu pronalazio u tipičnoj američkoj grupi za samopomoć. Grupi kakva se kod nas, ako želimo biti baš jako dobrohotni, pojavljuje tek među alkićima, narkićima i roditeljima ozbiljno bolesne djece. Dakle, skupinama koje su svjetlosnim kilometrima udaljene od svakog humora. |
Oduvijek sam sklona nagradnim igrama. To je valjda nešto nasljedno. Moj deda je strastveno rješavao križaljke i lijepio dopisnice s odgovorima pa sve to slao na moje ime. Otprilike mjesec dana kasnije, poštar je iz svoje čarobne torbe vadio ploče tamburaških sastava, knjige potpuno neprimjerene mojoj dobi i interesima, paket ručnika... Ti neočekivani darovi uvijek su mi razveselili dan. Zbog njih sam se osjećala nekako posebno. |
U drugom ili trećem razredu osnovne drugarica nas je ispitivala što rade naši roditelji. Imala je, naravno, sve podatke zapisane u imeniku, ali njima smo i mi morali suvereno zavladati. Od klupe do klupe redali su se tako pravnici, sekretarice (današnje tajnice ili voditeljice ureda), medicinske sestre, bio je tu i pokoji liječnik, domaćica, ali i – jedna spavačica! Svi smo zaurlali od smijeha, a djevojčica koja je mamu domaćicu preimenovala u spavačicu, od nelagode se zacrvenila do korijena kose. |
Viđala sam vani tetovirane i ispirsane pankere koji su se u radno vrijeme ugodno osjećali u svojim štirkanim košuljama, čvrsto stegnutim kravatama, odijelima i uglancanim cipelama. Taj radno/neradni kontrast uvijek me dobro zabavljao. Ako nisu bankovni činovnici, ministri ili profesionalni prodavači magle, ljudi u Zagrebu imaju neku ležernost prema radnoj odjeći koja funkcionira i u ostatku dana. To se posebno osjeća među muškarcima. U istoj kombinaciji otići će na posao, kvartovsko pivo s prijateljima ili u kino. Žene pak s godinama izgrade neki svoj stil koji im olakšava ili otežava jutarnje odjevanje. Primjerice, srednju školu i fakultet pregazila sam u martama, u njima sam se udala (dobro, ne baš u onom klasičnom, bakandža modelu) te obavila sve važne i manje važne sastanke. S godinama prihvatila sam i neke druge, udobne marke cipela, ali marte su konstanta. U njima i sad gazim kroz svoj nezaposleni svijet. Zapravo, to je jedini komad odjeće/obuće zbog kojeg se nikad ne osjećam kao da sam ispala iz robne kuće Caritas. Ostali su prilično upitni. |
Ujutro, kad odvedem klince u vrtić i školu vratim se kući te uz kavu i doručak pregledam dnevnu ponudu posla. To je ritual. Prvo na stranici HZZ-a pročitam ponude iz četiri kategorije (Društveno-humanistički stručnjaci, Umjetnici, stručnjaci u kulturi, Učitelji, profesori, Ekonomisti, pravnici, administrativci). Moja prijateljica to naziva proširena pretraga. Potom se prebacujem na portal Moj Posao, a dva-tri put tjedno zavirim i na stranice posao.hr i zivotopis.hr. Pronađem li kakav natječaj kopiram ga i spremim u za to već odavno otvorenu mapu. |
Ne izlazim često. Klinci su još mali pa večernji izlasci zahtjevaju organizaciju zbog koje najčešće zaključim da mi je jednostavnije ostati kod kuće, a tijekom dana, u vrijeme kada sam najslobodnija, moji zaposleni prijatelji rade. No, protekli sam se tjedan baš družila. Kava i kolači, kava, kino i piće, čaj i keksići. Malo penzionerski, ali baš sam uživala. |
< | veljača, 2013 | |||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | ||||
4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
25 | 26 | 27 | 28 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv